Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

KOŠTUNIČINA NIKSONOVSKA DILEMA

Branko Radun

KOŠTUNIČINA NIKSONOVSKA DILEMA

Kada je ova vlada, nakon višemesečnog natezanja i preganjanja, formirana, mnogi su joj prognozirali dug i plodan vek. Ipak, kako to često biva sa prognozama, one su više izraz nečijih želja i interesa, nego proizvod racionalne i poštene procene. Ova i ovakva vlada bila je po volji domaćeg političko-medijskog establišmenta (a i „svetskog“), pa su joj „kvote“ bile visoke, za razliku od prethodne kojoj su na svakih nekoliko meseci „videli“ krizu i pad. Sada, kako vidimo, stvari stoje znatno drugačije.

Ono što je ovu vladu moglo da očuva u sedlu je što je stvorena po volji Demokratske stranke, koja je dobila većinu ključnih resora, a isto tako i po volji Amerike i EU. Zato je nakon „epizode“ sa Tomislavom Nikolićem kao predsednikom skupštine izgledalo da je mala verovatnoća da bi nekada DSS mogao napraviti „jeretički“ iskorak i formirati vladu direktno sa radikalima, ili manjinsku vladu uz njihovu podršku. Nagli pad ionako ne prevelike šanse za „patriotsku koaliciju“ bio je cement koji je vezivao postojeće aktere unutar vlade.

To je imalo i negativnu posledicu jer je sada DS bio previše siguran u sebe i u svoju poziciju ključnog političkog aktera. Oni su uvereni da Koštunica gotovo i nema više onaj svoj „koalicioni kapacitet“ o kojem se proteklih godina toliko pričalo. Naravno da je nakon letošnjih skupštinskih tumbanja došlo do zahlađenja u odnosima DSS-a i SRS-a, pa i da je šansa za nekakav politički dogovor ovih meseci bila „duplo manja“. Ipak se ne bi mogla takva mogućnost sasvim isključiti, naročito ako imamo u vidu moguć traumatičan rasplet epiloga kosovskih pregovora koji bi trajno uticao na domaću javnost, pa i na političku scenu.

„PRAZNIK DEMOKRATIJE“

Raspisivanje predsedničkih izbora kao „praznika demokratije“ od predsednika skupštine Dulića, tj. od DS-a, bez dogovora sa koalicionim partnerima, izazvalo je konfuziju na političkoj sceni i ostavilo neka pitanja u vazduhu. Pre svega, šta je to nagnalo predsednika Tadića da bez konačnog „dila“ sa Koštunicom krene samostalno u izbore? Ovo nije samo kršenje koalicionog sporazuma, pa i ustavnog zakona, već i direktan „politički šamar“ političkom partneru. Kad jedan koalicioni partner, bez odobrenja drugog, raspisuje predsedničke izbore, to automatski znači i političku krizu.

Dakle, šta je to nateralo Tadića da „požuri“ sa izborima i da tako rizikuje raspad vladajuće koalicije, koja – kako smo rekli – njemu najviše odgovara, pa čak i rizikuje poziciju favorita na predstojećem izbornom sučeljavanju sa kandidatom radikala? Kada se činilo da je sve u predsednikovim rukama i da će Srbija posle Miloševićeve, Đinđićeve i Koštuničine „epohe“ imati i Tadićevu, ispostavlja se da to nije izvesno. Odgovor, dakako, nije samo u potcenjivanju „mlađeg“ koalicionog partnera (“nije prošao Koštuničin blef”), a ni u podilaženju onim političkim krugovima unutar i izvan DS-a (pre svega oko LDP-a), koji su negativno gledali na koaliciju sa DSS-om.

Sva je prilika da je vrh DS-a procenio da će čekanjem do „poslednjeg momenta“ sa predsedničkim izborima ući u februaru u „zonu visokog rizika“ oko Kosova, što bi moglo dovesti u pitanje pobedu njihovog kandidata. Pošto se u zapadnim medijima dosta govori o tome da bi u februaru kosovski Albanci krenuli u pravcu samoproglašavanja nezavisnosti, onda je ovaj jednostrani potez DS-a donekle „razumljiv“. On je gotovo sigurno posledica „sigurnih informacija“ i „saveta“ koji su došli iz inostranstva, koji su možda i ciljali na to da se zaljulja domaća politička scena pred rasplet kosovskih pregovora.

Često se moglo čuti da će Amerika i EU „sputati“ Albance u nastojanju da proglase samostalnost dok se ne završe predsednički izbori u Srbiji. Posledica ovoga je da se posredno kaže da će ovim uticati na pobedu Tadića koji im se čini kao neko ko je po pitanju nezavisnosti „mekši“. Ovim je samom Tadiću, kako je već i primećeno, učinjena medveđa usluga jer se prikazuje kao „kooperativan“. Pitanje je koliko će ovo biti prepoznato kod srpskih birača, pa shodno tome i sankcionisano na izborima. Na to utiče i pitanje koliko će na ovom insistirati politički konkurenti i mediji koji su do sada bili više nego blagonakloni prema Tadiću i DS-u.

ODLUKA U PET DO DVANAEST

Nakon ovakvog udara koji je došao od predsednika, premijer je odlučio da uzme tajm-aut i da proceni šta mu je činiti posle 19. decembra. Na njemu je da smisli kakav odgovor da dâ na ovakav jednostrani potez predsednika i njegove stranke. Ono što odnose premijera i predsednika dodatno komplikuje je što ovakvo ishitreno raspisivanje izbora pojačava sumnju da bi Tadić mogao „omekšati“ stav o Kosovu. Stoga je, osim ogorčenja ovakvim potezom predsednika, kod njegovih koalicionih partnera pojačana i sumnja u njegov patriotizam. Kad se tome dodaju i izjave lidera ključnih država EU da će Srbija, kao uslov za ulazak u EU, morati da prihvati nezavisnost Kosova, i različite reakcije dva kabineta na to – onda rastu i mogućnosti za politički razlaz. U tom kontekstu i u vrhu DSS-a postaje uverljivija radikalska parola o Tadiću kao „NATO kandidatu“.

Ozbiljne, iako do sada i suzdržane reakcije Koštuničinog okruženja govore da odluka koju mora da donese nije jednostavna i da se donosi u cajtnotu. Kao u onoj staroj „ako to učiniš, kajaćeš se, a ako ne učiniš, još više ćeš se kajati“. U čemu je Koštuničina dilema? Ako bi prešao preko ovoga što su do sada učinili koalicioni partneri, pokazalo bi se da su oni u pravu i da on zapravo „blefira“. Time bi značajno ugrozio autoritet centralnog političkog faktora (ne nužno i dominantnog) kako u vladi, tako i na političkoj sceni. I u civilizovanim zemljama se preko ovakvog poteza ne može preći bez značajne štete po autoritet, pa i rejting u javnosti, a naročito ne na brdovitom Balkanu gde je prisutna naročita osetljivost na ovakve „šamare“. Značajnije od toga je što bi tolerisanjem ovakvog ponašanja DS-a Koštunica ne samo bio u drugom planu, već bi rizikovao da, nakon eventualne pobede Tadića, bude i trajno marginalizovan. Dakle, politički peščanik polako dolazi do svog kraja…

Sa druge strane, radikalniji Koštuničin odgovor na „Tadićev izazov“, poput raskidanja vladajuće koalicije, mogao bi pokvariti mnoge planove, a pre svega one o Kosovu. „Odgovor“ može biti direktan ili posredan; preko smene predsednika ili pak „tihe“ podrške Tomislavu Nikoliću kroz bojkot ili slično. Ovakvim potezom, ili potezima, mogla bi se ugroziti struktura kosovskog konsenzusa (do kojeg je očigledno stalo premijeru). Pored toga, stvorio bi se institucionalni vakuum (kriza vlade, tehnička vlada ili sl.), što je Koštunica naročito nastojao da izbegne. Takva pozicija bi mu bila rizična jer bi usledile kritike da je destabilizovao politički sistem u predvečerje kosovskih pregovora. Kritika bi bila naročito bolna jer dolazi od onih kojima nije mnogo stalo do državnih institucija, a ni do “borbe za Kosovo”.

Da bi bilo jasnije o čemu govorimo, poslužićemo se istorijskom analogijom. Predsednički izbori u SAD 1960. godine između Kenedija i Niksona protekli su u prljavoj kampanji i sa mnogo nameštaljki. Nakon tesnog izbornog rezultata (glasalo je više od 64 miliona, a prednost Kenedija nešto preko 100.000) ozbiljna istraga pokazala je da su izbori pokradeni naročito u Teksasu i Ilinoisu. Dokazi su bili tako očigledni da je nekoliko senatora, uključujući i aktuelnog predsednika Ajzenhauera, nagovaralo Niksona da uloži pravnu reklamaciju na rezultat. On je to odbio zbog komplikacija oko brojanja glasova po državama i nepostojanja mehanizma ponavljanja brojanja, što bi bila duga i neizvesna operacija koja bi trajala više od godinu dana. To bi stvorilo „ustavni haos“ i u očima konzervativnih republikanaca ugrozilo nacionalne interese. Kako je Nikson važio za izuzetno ozbiljnog konzervativnog političara, nije hteo da dozvoli da bude proglašen za vinovnika duge političke krize u vrhuncu hladnoratovskog nadmetanja sa SSSR-om. On se jednostavno povukao i čekao drugu istorijsku šansu, koju je i dobio. Kao i Nikson (kome je sličan po konzervativnosti i po tome što ga mediji ne štede), Koštunica ima problem da učini nešto što može izazvati „ustavni haos“ u trenutku kada je kosovska kriza na vrhuncu. Sa druge strane, pitanje je da li će, poput Niksona, dobiti još jednu šansu, naročito zato što je jednu već imao.

Trenutno je mnogo nepoznanica u domaćoj političkoj formuli i – kao što analitičari vole da kažu – „opcija na stolu“ da bi se nešto pouzdano moglo predvideti, naročito ako se kao faktor uzme i tradicionalni srpski inat. Bilo kako bilo, sigurno je da je Boris ovakvim „potezom“ prema Voji pokvario odnose u vladajućoj koaliciji i poziciju favorita u odnosu na Tomu. Svoju poziciju je oslabio jer je smanjio šansu da ga podrže „narodnjaci“, a i time što krize vladajuće koalicije gotovo uvek koriste opoziciji. Naročito se čine nepotrebne i kontraproduktivne izjave tipa „koga nema bez njega se može“ kojima se dodatno provocira druga strana. Istorija je puna primera kako preterana samouverenost može da se obije o samouverenu glavu. Ako sada ništa nije sigurno oko situacije na političkoj sceni, a pre svega to kako će Koštunica reagovati „kad se vrati kući“, jedino što jeste sigurno je da više nismo sigurni ko će biti predsednik Srbije.

nspm
2007

Нема коментара:

Моја листа блогова