Странице

понедељак, 5. јануар 2009.

Drakulić ante portas

Branko Radun

Drakulić ante portas

I pre pojave Karića i Drakulića bilo je jasno da je veliki kapital definitivno ušao u srpsku politiku. Predizborne kampanje, naročito predsednička kampanja Labusa iz 2002. godine i Tadićeva ovogodišnja kampanja su pre svega predstavljale skupe poslovne operacije sa političkim ciljem. Danas je svima jasno da je na snazi pravilo: ako nemate da uložite između pola i milion evra, bolje ni ne pokušavajte da napravite kampanju na nacionalnom nivou. Nekada nije bilo tako: ako se setimo samih početaka demokratskog razvoja Srbije u vreme zamiranja socijalističkog društva, primetićemo da su tadašnji prvi političari uglavnom bili bivši disidenti i intelektualci koji su imali veoma različite ideje, ali jako malo para (i malo kontakta sa realnošću). Pa ipak, tih prvih godina višepartijskog sistema oni su dominirali javnim životom, ma koliko je vreme tražilo ljude primerenije i vičnije postojećim problemima. Niko nije postavljao pitanje: što bi jedan pisac poput Havela (ili Ćosića) bio bolji političar od nekog privrednika, naročito u vreme kada je ekonomska kriza rak rana društva?

Mi, naravno, ne spadamo među one moraliste koji u ulasku velikog kapitala u stranački život vide nešto što je isklju čivo negativna pojava. Globalni je trend da politika postaje sve skuplji sport, u kome ključnu ulogu imaju javni ili (polu)tajni finansijeri. Sam po sebi , ulazak ovakvih biznismena u političku arenu ne mora biti negativan, jer njihovo vrednosno kvalifikovanje zavisi od toga kako će biti usmerena njegova aktivnost. Da li će se stvari kretati u pravcu klijentelističke korupcije koja sputava radne i stvaralačke energije društva, ili će pak klanovsko-interesne strukture biti usmerene u pravcu strateški orijentisanog razvoja, to zavisi u značajnoj meri od političke volje i stanja svesti naše elite. Do sada je preovladavao ovaj prvi scenario, koji je doveo do društvenih poraza i neuspeha i pod vlašću Miloševića i pod vlašću Đinđića. Zato je, između ostalog, i opalo poverenje građana u "apstraktne" političare, a poraslo u one koji dolaze iz privrede ili se predstavljaju kao menadžeri, sa nadom da će njihova sposobnost da se usmere ka efikasnom i stvaralačkom u politici dovesti do kretanja u pravcu celovitog privrednog razvoja.

U tom svetlu se postavlja pitanje: da li je uspon biznismena Drakulića u DSS-u dobar ili loš za ovu stranku? Kako će se on odraziti na Srbiju? Definitivan odgovor na ovo pitanje niti je lako dati, niti je to moguće u sadašnjem momentu pre nego što njegova delatnost u okviru svoje stranke dobije svoje jasno „usmerenje“. Stoga se može govoriti samo o pozitivnim šansama i opasnostima koje sa sobom nosi ulazak ovog bogatog čoveka u politiku. Kako živimo u vreme postmoderne gde je sve relativizovano i nema jasan kvalitativni predznak, tako i "Grof Drakula", u ovom našem političkom kontekstu, može biti istovremeno i pozitivan i negativan lik.

Šta na šta nam ukazuje dosadašnja Drakulićeva delatnost? Njegova medijsko-politička ofanziva sa ciljem da se domogne vrha DSS-a, je pokazala da se on, iako politički neiskusan, dobro razume u jezik medija i praksu lobiranja. U ove svrhu on je uspešno iskoristio najtiražnije dnevne novine, kao i agencije za istraživanje javnog mnjenja, pa je plasiranjem tendencioznih priča kako DSS ne može bez Drakulića, kako ga navodno "vrbuje" DS, pa čak i kako će možda napustiti DSS i osnovati svoju stranku ako ne postane potpredsednik DSS-a, izvršio medijski pritisak u željenom pravcu. Cinici bi rekli da je kupio medijsku podršku svojim bogatstvom, a realisti da se tu pre radi o razmeni informacija i usluga.

Ovo nije prvi put da Drakulić iskazuje potrebnu medijsku veštinu. Još u letošnjoj kampanji za gradonačelnika Beograda on je uspeo da od svih kandidata u medijima ima najviše intervjua, čime je u rekordnom roku izašao iz političke anonimnosti. Mada nije uspeo da se brojem dobijenih glasova približi Vućiću i Boganoviću, Drakulić je učinio da se malo povrati samopouzdanje DSS-a posle neslavne epizode sa Maršićaninom na predsedničkim izborima. Mediji su osrednje povoljan izborni rezultat ovog političkog novajlije predstavili kao omanji uspeh, čime je Drakulićev rejting u stranci znatno skočio u odnosu na eventualne rivale, što mu je i bio cilj.

Kakve novine donosi politički uspon ovog biznismena za DSS? U domaćim medijima se dosta govorilo o promeni imidža ove stranke čiji vrh bije glas da je rigidan, inertan i ne previše operativan. Drakulić je delovao kao osveženje koje može dati novi impuls već ustajaloj atmosferi u vrhu ove više nego konzervativne stranke. Preko njega DSS je dobila šansu da popravi svoj rigidni imidž, da ga modernizuje, i popravi svoju poljuljanu popularnost, ako već nije prekasno. Pošto DSS hronično pati od sporosti i neefikasnosti, Drakulić kao oličenje energične preduzimljivosti ostavlja utisak da može da pokrene stvari sa mrtve tačke. On zaista štrči u DSS-u. Tako dinamičan i uspešan biznismen sa jakim poslovnim vezama u inostranstvu više liči na nekoga od tehnokratskih funkcionera iz redova DS-a, kako ih prikazuju rašireni stereotipi. Ali, ako malo bolje pogledamo, primetićemo da zapravo ni DS nema nikog značajnog u redovima svoje stranke ko se potvrdio u svojoj struci ili je uspešan menadžer, te da kadrovi demokrata u stvari samo uspešno simuliraju menadžerski stil.

Da bi novi član partijskog vrha doneo osveženje u Koštunicin tim potrebno je da dobije svoje mesto u njemu, ali i da bude iskorišten na mestu gde može biti najefikasniji i najkorisniji po ekipu čiji je član. To znači da je potrebno da se njegove menadžerske sposobnosti iskoriste na poslu modernizacije stranke kojoj je to više nego potrebno. Kada bi Drakulić postao lider tima mlađih kadrova DSS-a koji bi reformisao stranku i od nje stvorio efikasnu organizaciju, ova stranka bi verovatno bila sposobna da se nosi sa DS-om na svakom planu – kadrovskom, organizacionom, finansijskom i medijskom. Prepreka ovome je delom i sam Drakulić, koji je poznat kao "solo igrač" koga ne zanima previše da se zamara sa inertnom stranačkom infrastrukturom. Sa druge strane, deo vrha stranke se opire nužnoj organizacionoj reformi i promeni imidža, a neki kadrovi stranke izražavaju otpor da te promene vodi baš Drakulić. Zbog svega gore navedenog postoji opravdana bojazan da će on i nadalje ostati "slobodan strelac", od čega ni stranka ni on sam neće imati mnogo koristi.

Drakulićev uspon u DSS-u bi mogao biti početak pokušaja preuzimanja dela urbanog biračkog tela koje glasa za DS-a. Kao što je Tadić "posredno" napao i znatno očerupao biračko telo DSS-a sa retorikom "nacionalnog interesa" i "državotvornosti", tako bi i Drakulić mogao biti iskorišten da se DSS predstavi kao modernija, "urbana" stranka sa akcentom na privrednom razvoju. Pri tome bi bilo nužno napraviti kopču između Drakulićevog ekonomizma i tradicionalnog "ustavotvornog" imidža stranke, preko retorike "reformi" i "Evrope" koju je skoro bez otpora monopolizovao Tadić i DS. Potreban je napor i od strane Koštunice i od Drakulića da svoje nastupe približe i povežu zajedničkim nitima koliko god je to moguće, te da se javnom mnjenju predstave kao komplementaran tim. Bez ovog '' mosta '' između Drakulića i Koštunice , DSS se prikazuje javnosti kao "šarena" i previše promenjiva stranka u očima birača. Pri izgradnji ove veze mora se na tome raditi postupno i bez brzanja. Radikalne promene su često izraz unutrašnje slabosti i konfuzije. Politički imidž pojedinaca i partija se postepeno gradi i dopunjava sa posebnim nastojanjem da se sve promene povezuju , ili barem da se ostavi utisak celovitosti i doslednosti. Pošto je Drakulićeva energičnost upravo ono što fali DSS-u, on bi, ukoliko ne želi da bude doživljen u unutarpartijskoj i široj javnosti samo kao eksces ili "strano telo", morao prestati da bude samo biznismen koji je zalutao u politiku i postati političar DSS-a, ma šta to sve značilo, i ma koliko različit od drugih on zaista bio.

Da bi izrastao u političara koji blisko sarađuje sa od sebe toliko različitim Koštunicom, Drakulić mora ozbiljno da osmisli svoj nastup i da pri tome uspe da ostane ono što jeste – uspešan poslovni čovek, a da se pri tome ipak nekako uklopi u rigidno okruženje DSS-ovskih puritanaca. Imidž koji imaju Anglosaksonski puritanski biznismeni koji se bore za "opšte dobro" mogao bi mu poslužiti kao uzor, uz ličnu modifikaciju prilagođenu balkanskom ambijentu.

Za izgradnji imidža najuspešnije je konkretno delovanje u javnoj sferi. Drakuliću bi bilo korisno da kroz različite razvojne projekte udruži svoj poslovni talenat sa državotvornim ciljevima stranke. Za ovo bi mu bio potreban medijsko-politički tim koji bi formulisao jasne i pozitivne stavove, ideje i realistične projekte. Ne sme sebi da dopusti da se njegov program svodi na to da obećava dovođenje stranih investitora. Uostalom, neki mu sa pravom prigovaraju da je do sada već mogao dovesti velike investitore, pošto je njegov stranački šef predsednik vlade. Stoga bi poželjno bilo da DSS formira ekonomski savet na čijem bi čelu bio Drakulić koji bi formulisao privredne projekte i aktivno radio na privlačenju strateških investicija. To bi bilo korisno i za njega, i za DSS, a potencijalno i za celo društvo.

Iako je pokazao zavidnu veštinu vođenja medijsko-političke borbe, u smislu vladanja tehnikom komunikacije sa javnošću Drakulić je često pravio početničke greške. Tako je npr. i pre prvog izbornog kruga rekao da će podržati Bogdanovića u drugom krugu, čime je odbio demoralisano i neodlučno biračko telo koje gravitira između DS-a i DSS-a da svoj glas da ovom drugom. Istovremeno ga to nije sprečavalo da u kampanji oštro napada Bogdanovića koga naziva "korumpiranim birokratom", čime je samo pojačao konfuziju kod neopredeljenih glasača. Danak neiskustva se pokazao odmah posle objavljivanja rezultata iz prvog kruga za izbor gradonačelnika kada je brzopleto ponudio koaliciju DS-u. Tako je ispalo da se sva njegova politička ambicija svodi na to da dobije dovoljno glasova koliko mu je potrebno da pravi koaliciju sa DS-om, pa da, za početak na nivou Beograda, "pravi posao" sa njima. Ako mu je to i bila namera, to nije smelo da bude toliko očito. Time je sebi i DSS-u, i u predizbornoj kampanji i u postizbornoj trgovini, da koristimo čisto ekonomski termin, "snizio cenu", pa se u politici pokazao kao izuzetno loš trgovac koji drugoj strani otvoreno kaže da samo sa njom želi da pregovara i postigne sporazum.

DSS kao centralna politička pozicija, ako želi to i da ostane u budućnosti, ne sme da isključuje ni jednu postojeću opciju za političku saradnju, pa i koaliciju, jer to u znatnoj meri može da smanji ono što se u stručnoj javnosti zove "koalicioni kapacitet". Štaviše, ako bi Drakulić nastavio da insistira isključivo na koaliciji sa DS i Tadićem, mogao bi u bližem partijskom okruženju da bude shvaćen kao "predsednikov čovek" u DSS-u, što bi mu moglo stvoriti nove otpore i ometati njegov dalji politički uspon. Pošto sa njim jača "protadićevska" struja u DSS, da li to znači da se Koštunica sprema za koaliciju sa Tadićem sledeće godine?-pitaju se neki. Drugi idu čak dotle da predviđaju da će, ako se to desi, značaj Drakulića toliko porasti da će Srbijom vladati "koalicija" Tadić-Drakulić, a da će Koštunica biti skrajnut na mesto "počasnog predsednika". Iako ovo zvuči teoretski moguće, ne izgleda nam verovatno da Drakulić kao "spoljnji igrač" može izvesti "preuzimanje" stranke. Izglednije je da će sa ovom kombinacijom Koštunica, iako neprikosnoven, konačno dobiti jakog "drugog čoveka", sa čijim stavovima i interesima mora ozbiljno da računa. U svakoj drugoj kombinaciji, jedan od njih dvojice mogao bi ostvariti trenutni dobitak, ali bi DSS kao vezivni centar srpske političke scene bio, u krajnjem slučaju, na trajnom gubitku.

nspm
2004

Нема коментара:

Моја листа блогова